Danas nastojim odgovoriti na pitanje – zašto je mnogima tako teško, gotovo nemoguće, zauzeti se za sebe i svoja prava, dok im je puno lakše zauzeti se za prava drugih i boriti se za njih?
Tu potrebu da u prvi plan stavim svijet i druge ljude, dok su moja osobnost i moje potrebe u drugom planu, ovdje nazivam – altruizam. Pitam se, postoji li povezanost između altruizma i onoga što obično zovemo – “autodestrukcija“?
Altruizam, sam po sebi, ne vodi u autodestrukciju. Zašto bi moja briga za Drugoga značila moje uništenje? No ako altruizam povežem s fantazijom patnje, odnosno, ako vjerujem da moja žrtva stvara promjenu u svijetu, autodestrukcija je neizbježna. Kao primjer osobe koja povezuje plemenitu ideju altruizma, brige za Drugoga, s idejom vlastite patnje, danas spominjem francusku filozofkinju Simone Weil.
Plemenita ideja brige za Drugoga kod nje se, posebno u drugoj polovici života, povezala s idejom žrtve. Tako je Simone umrla od gladi, točnije, od anoreksije, u svojoj 34. godini života.Zato danas spominjem i problem anoreksije, kao vrstu autodestrukcije, koja često završi tragično. Zašto je to tako?
Spasitelj
Altruizam, odnosno, briga za Drugoga, počinje odnosom osobe prema svijetu, odnosno, djeteta prema roditelju. Kao što već znamo iz prijašnjih predavanja, odnos djeteta i roditelja Kohut naziva tzv. – “selfobjektnim” odnosom. Majka je djetetu njegov “objekt sebstva”, tzv. “selfobjekt”, jer iz perspektive djeteta, baš kao i iz perspektive majke, ne postoje psihološke granice koje ih dijele. Oni čine jednu cjelinu, a smisao te cjeline jest držati na okupu osobnost djeteta, baš kao i osobnost majke. Ono što roditelja čini objektom osobnosti jest potpuna posvećenost, nesebičnost i žrtva, odnosno, volja i sposobnost roditelja da odustane od svojih potreba i posveti se potrebama svog djeteta.
Odnos majke i djeteta nije i ne treba biti simetričan, odnosno, recipročan. Dijete je dijelom majke, majka sadržava dijete, a ne obratno. Majčina briga i empatija čine osobnost djeteta cjelovitom. Istu količinu empatije ne očekujemo od djeteta. No što kada roditelj nije sposoban biti objekt sebstva svom djetetu? Što kada dijete vidi svog roditelja depresivnog, umornog, u raspadu? Tada dijete odustaje od potrebe za podrškom roditelja, od njegove brige i posvećenosti.
Inverzni selfobjekt
Dijete tada postaje roditeljem, preuzima njegovu ulogu. Ono svoju obitelj nastoji iscijeliti, izliječiti, spasiti. Dijete postaje objekt sebstva svom roditelju, što Kohut naziva – “obratni objekt sebstva.” Drugim riječima, dijete koje u svojoj obitelji ili svijetu oko sebe ne vidi ideal požrtvovnosti i posvećenosti, pomalo preuzima funkciju ideala te postaje posvećeno spasu drugih. Ono će pokušati spasiti svoje roditelje, a kad u tome ne uspije, htjet će spasiti čitav svijet. Takvo dijete ili odrasla osoba svoju osobnost organizira oko zadovoljenja potreba drugih, ali i oko poricanja vlastitih potreba. U svojoj fantaziji ta je osoba svemoćni iscjelitelj koji svojom žrtvom spašava svijet. Ako se prestane žrtvovati tada više nije spasitelj, njegov život više nema smisla, njegova se osobnost raspada.
Životni cilj tako postaje – spasiti majku, spasiti obitelj, ili čak cijeli svijet.
Simone Weil
Mnogi psihoanalitičari tako tumače motivaciju za bavljenje psihoterapijom, kao potisnutu potrebu da se spasi drugi čovjek. Neki su psihoterapeuti veoma rano razvili fantaziju kako svojom osobnosti spašavaju roditelja i obitelj. Srećom, tijekom vlastite analize, ta se spasiteljska fantazija osvještava, dekonstruira i postavlja na ljudsku mjeru.
To znači kako – Drugog čovjeka ne mogu spasiti, ali mu mogu pomoći.
Francuska filozofkinja Simone Weil, tužan je primjer kako altruizam može završiti tragično. Osobnost Simone Weil može se jednom riječju opisati kao – “radikalni altruizam”. Svoj je život ona posvetila aktivizmu, borbi protiv nepravde, promjeni društvenih i klasnih odnosa. Sudjelovala je u Španjolskom građanskom ratu, te je radila u tvornicama automobila Renault, kako bi bolje razumjela položaj radničke klase.
Sa svega šest godina odbija jesti šećer kako bi se solidarizirala s vojskom na Zapadnom bojištu. S desetak godina sebe proglašava boljševikom, a nekoliko godina kasnije uključuje se u radnički pokret. Postaje pacifistom, marksistom i sindikalnim aktivistom. Piše eseje i proglase koje Leon Trotsky kritizira, ali ipak preuzima neke njene ideje.
Mistika
U proljeće 1937. godine doživljava vjersku ekstazu u mjestu poznatom po djelovanju Sv. Franje Asiškog, i tako počinje njena mistična faza. Pored katolicizma zanima se i za staroegipatske i starogrčke misterije, Upanishade i Bhagavad Gitu. Oko 1943. godine gotovo prestaje jesti u znak solidarnosti s Francuzima koje je okupirala Njemačka vojska. Ubrzo obolijeva od tuberkuloze, ali odbija liječenje uslijed svojih političkih stavova. Umire u engleskom sanatoriju u listopadu 1943. godine. Liječničko izvješće tvrdi kako je – “Simone Weil izmučila i ubila samu sebe time što je odbila uzimati hranu i lijekove u trenucima krize…”
Djetinjstvo
U kakvom je kontekstu odrasla Simone Weil? Što znamo o njenom djetinjstvu? Njena je majka pokušala ubrzati intelektualni razvoj i odrastanje svoje kćeri time što je iz njihovog pariškog stana izbacila sve igračke. Tako je Simone već s pet godina čitala grčke i latinske tekstove u originalu. Pored toga, majka je imala fobiju od zaraze pa njenu kćer nitko nije smio dotaknuti ni poljubiti. Simone je to shvatila kao oblik zapuštanja ili nebrige.
Zajedno s bratom, Simone je znala zimi bosa hodati Parizom, kako bi svijet vidio nebrigu njenih roditelja. Često je govorila kako je za njene probleme s prehranom kriva njena majka, jer je u majčinom mlijeku bio otrov. Vjerujem kako je Simone preuzela ulogu roditelja, jer u svojoj obitelji nije vidjela ideal požrtvovnosti i brige. Zato je sama otjelovila požrtvovnost i brigu.
Velebne fantazije
Ideja kako dijete može spasiti roditelje, a kasnije i čitav svijet, pripada grupi tzv. velebnih fantazija. Kao što već znamo, američki psihoanalitičar Heinz Kohut velebne fantazije vidi kao oblik narcizma. Međutim, u svakoj fantaziji postoji i zrnce istine. Tako i u ovoj velebnoj, spasiteljskoj fantaziji. Svaki spasitelj zaista svojom žrtvom drži obitelj na okupu, bez njega se roditelji i njihov odnos raspadaju na dijelove.
Na žalost, velebne se fantazije često ne osvijeste, ne dekonstruiraju. Tako osoba, većinom nesvjesno, vjeruje kako zaista posjeduje spasiteljsku moć, i kako je njeno pravo poslanje – “spas svijeta”. Poznajem osobe koje svakodnevno šalju pozitivne vibracije u područje potresa ili neke druge katastrofe. Taj oblik magičnog mišljenja povezuje altruizam, narcizam i psihozu. Ta se osoba osjeća cjelovito i živo tek kada spašava. Objekti spašavanja mogu biti – životinje, priroda, ili ljudi od kojih su svi digli ruke – narkomani ili alkoholičari.
Pitam se – što razlikuje zdravi altruizam od onog magičnog, velebnog ili narcističkog? Osoba koja stvarno želi pomoći alkoholičaru ili narkomanu, prvo će godinama studirati i proučavati taj psihološki problem. S druge strane, Osoba sklona magičnom mišljenju vjeruje kako će sama njena osobnost i prisutnost stvoriti promjenu. Tada nije potrebno razumjeti problem, dovoljno se žrtvovati. Ukratko – Kod zdravog altruizma osjećam se cjelovito kada druge činim sretnima. Kod patološkog altruizma osjećam se cjelovito kada patim.
Anoreksija
Jedan od načina kako osoba svojom žrtvom spašava svijet jest i gladovanje, taj česti oblik asketizma. Trošiti hranu, vodu i zrak, oblik je sebičnosti. Posve nesebična osoba treba davati, ali ne i primati. Anoreksija je oblik radikalnog davanja, kada se potrebe svijeta stave ispred vlastitih potreba. Vjerujem kako je baš anoreksija, taj radikalni oblik žrtve, bio uzrokom smrti Simone Weil.
Anoreksija se često gradi oko fantazije kako ću biti bolja osoba ako se pročistim od svojih potreba. Ako spasitelj svoju osobnost organizira oko davanja, tada uzimanje znači smrt spasiteljske fantazije. Slijedi raspad osobnosti što je sudbina gora od smrti. Zato se od te uloge ne smije odustati ni po cijenu života.
Ta je fantazija uvijek velebna, grandiozna, pa govorim o tzv. “moralnom narcizmu”, fantaziji kako sam baš ja jedina moralna osoba na svijetu, i kako baš ja svojom “dobrotom” držim svijet na okupu. No i ovdje postoji zrnce istine. U djetinjstvu ta je osoba zaista bila zapuštana ili zlostavljana. Iskustvo takvog djeteta je spoznaja, posve realna, kako u svijetu ne postoji dobar čovjek, nema empatije ili razumijevanja. Kako bi zadržalo ideju brige i dobrote u svijetu zla, dijete postaje “radikalno dobrim”, čak i po cijenu vlastitog života.
Anoreksija je tako pokušaj održanja ideje žrtvovanja u svijetu koji se nikada ne bi žrtvovao. Ideju kako svijet na okupu drže dobri ljudi otkrivamo u židovskom Talmudu. Tako Židovi vjeruju kako svijet na okupu drže 36 pravednika koji su u svakom trenutku negdje među nama, iako nitko ne zna tko su oni, pa čak ni oni sami. To su tzv. “Vav Lamedi”, što na židovskom znači – broj 36. Slično tome njemački filozof Martin Heidegger tvrdi da je druga riječ za bitak zapravo – briga, na njemačkom – Sorge.
Psihoterapija
Sada razumijemo zašto je nemoguće autodestruktivnu osobu na bilo koji način “odgovoriti” od vlastite žrtve. Baš kao i anorektičnu osobu od gladovanja. Gladovanje je njena prava osobnost, asketizam je sve što ima. Čak i da je prisilno hranimo, ubrzo bi našla nove oblike žrtve i patnje, možda i teže od prethodnih.
Da ponovim, ja vjerujem kako u svijetu autodestruktivne ili anoreksične osobe nema “dobrih” ljudi, pa ako se njena “dobrota” ugasi, svijet se “raspada”. Taj je stav posve razuman, oblikovan na temelju prošlih iskustava. Ne možemo reći kako su ta iskustva pogrešna, kako u svijetu te osobe ima “dobrih” ljudi.
Suvremena Psihoanaliza, kao dubinska psihoterapija, nastoji ispuniti temeljnu prazninu u samoj jezgri osobnosti, a to je – nedostatak Drugoga. Iskustvo drugosti, spoznaja druge osobe koja brine, ovdje se postiže uživljavanjem u svijet klijenta, odnosno, empatijom. Klijentovo iskustvo s drugim ljudima ograničeno je na ljude koji vode, koji savjetuju ili koji mijenjaju ponašanje. Nedostaje iskustvo osobe koja brine, odnosno, koja nastoji razumjeti.
Otpor
Anoreksična osoba često pruža otpor spoznaji da osim nje na svijetu postoji barem još jedna “dobra” osoba. Naime, ta spoznaja ruši njenu velebnu fantaziju “osobe koja pomaže svima, a njoj nitko”. Na razne će načine ona dokazivati kako analitičar “ne brine”, “kako mu nije stalo”, “kako je motiviran zaradom” i slično. Tek kada se klijent uvjeri da je analitičar zaista brižna osoba, koja nastoji shvatiti, on može napustiti svoje uzvišeno mjesto “jedine moralne osobe”.
Na žalost, mnoge škole psihoterapije zanemaruju važnost iskrene brige. One u prvi plan stavljaju znanje, vještinu, tehniku. No samo izravno iskustvo, osobni susret s čovjekom koji brine, koji je u stanju sebe staviti u drugi plan, može pomoći klijentu. Ono čega u djetinjstvu nije bilo – iskustva pažnje, brige, razumijevanja, sada se može nadoknaditi. Susret s drugom osobom čini velebnu fantaziju posve nepotrebnom. Time nestaju i simptomi koji tu fantaziju prate – autodestrukcija i anoreksija. Na mjesto fantazije odnosa dolaze stvarni odnosi i osjećaji.
Na kraju, sjetimo se riječi Simone Weil – “Pokloniti nekome pažnju najveći je i najljepši oblik darežljivosti.”