Alexithymia – bez riječi za osjećaje

Po njemačkom filozofu Martinu Heideggeru – “Jezik je kuća bitka!”

Čovjek bez riječi za svoje osjećaje nema svog obitavališta, on ne pripada svijetu ljudi. To je alexithymia.

Sanja, tridesetogodišnja djevojka, upravo je izgubila svoj posao zapravo i ne znajući zašto. Po njenim riječima, nije vidjela smisla u svakodnevnom dolasku u ured, druženju s kolegama, razgovorima u kantini za vrijeme pauze i sličnim socijalnim aktivnostima. Iako okružena ljudima, tamo se osjećala usamljenom.

Željela je pripadati, ali nije znala kako se to radi. Kod kuće je bilo slično. Razgovori s dugogodišnjim momkom bili su joj dosadni i površni. U vezi i nije bila zbog momka već da ne bude sama.

Letargija

U psihoterapiji se ponavljala ista situacija. Sanja nije imala što za reći, nije mogla naći temu za razgovor. Djelovala je depresivno, bez tračka vitalnosti. Njen je terapeut naposljetku počeo s pitanjima o svakodnevnim stvarima, kako je njena sestra?, je li razgovarala sa svojom majkom?, kako je njen pas, je li ga prošetala danas?

Na kraju je priznala da psa šeće veoma rijetko jer ne voli izlaziti iz kuće, ne voli sretati ljude, u njihovom se društvu osjeća veoma nelagodno.

Nikada ne zna što bi trebala reći. Ona govori samo ono što treba, nikada ono što osjeća. O osjećajima ne razgovara, ne zna kako se to radi. Ne zna riječi. Postoji naziv za grupu problema koji muče Sanju. To je – alexithymia.

Bez riječi za osjećaje

Alexithymia na grčkom znači – bez riječi za osjećaje! U svijet psihoterapije uveo ju je američki psihijatar Peter Sifneos 1973 godine. Taj problem muči svakog desetog stanovnika zapadnog društva, a postotak je svake godine i veći.

Alexithymiu određuje sljedeće:

1. Poteškoća u prepoznavanju vlastitih osjećaja i poteškoća u razlikovanju između vlastitih osjećaja i tjelesnih senzacija
2. Poteškoća u opisivanju vlastitih osjećaja drugim ljudima
3. Poteškoća u prepoznavanju tuđih osjećaja na osnovu izraza lica, manjak empatije
4. Poteškoća u razumijevanju konteksta koji se krije iza određenog osjećaja
5. Suženi svijet fantazije, imaginacije, simboličke razine razmišljanja
6. Nezainteresiranost i neutralnost prema drugim ljudima, uvijek se bira samoća umjesto druženja s ljudima
7. Iznenadni i neočekivani izljevi emocija, tuge i ljutnje, naizgled bez pravog razloga

Drugim riječima, osoba s problemom alexithymie može doživjeti fizičke posljedice stresa, ali ne i one emotivne.

Autizam

Neki istraživači tvrde da alexithymia pripada krugu problema vezanih uz autizam, osobito uz Aspergerov sindrom, blaži oblik autizma. I jedni i drugi pokazuju probleme u socijalizaciji, izražavanju svojih želja i utisaka, prepoznavanju tuđih želja i emotivnih stanja. Osim toga, obje grupe pokazuju interes za tehničke detalje svog okruženja, bave se matematikom, logikom, računalima, kao da nastoje kompenzirati manjak u afektivnoj sferi života time što posjeduju kontrolu nad neživim dijelom svemira.

Ako kažemo da alexithymia, taj manjak riječi za afekte, razdvaja ljude, čini ih udaljenima i usamljenima, tjera ih na različite štetne manevre kojima kompenziraju osjećaj unutarnje praznine, pitamo se – nije li alexithymia onaj izvorni, fundamentalni problem iz kojeg proistječu svi drugi psihički problemi od depresije i ovisnosti, do straha i socijalne fobije?

Alexithymia

Osobe koje ne mogu prepoznati svoje afekte ne mogu ih ni izreći, pa tako ih ne mogu ni dijeliti sa svijetom. Ti afekti nisu integrirani s ostatkom osobnosti, stoga napetost koju oni stvaraju nije podnošljiva, ne može se izdržati. To vodi prema iživljavanju afekata, kako bi se destruktivni impulsi izbacili iz organizma.

Također, to je temelj raznih ovisnosti kojima se napetosti privremeno mogu ukloniti. Ovisnost o hrani, alkoholu, ekstremnim sportovima i slično, ima sličnu funkciju neutralizacije napetosti kojoj osoba ne zna stvarni uzrok. Već znamo, samo afekt kojeg dijelimo sa svijetom zaista je integriran s ostatkom osobnosti i time neutraliziran. Klasična psihoanaliza bi rekla kako je afekt – metaboliziran. Iz perspektive suvremene, intersubjektivne psihoanalize to nije posve točno, osoba ne može sama metabolizirati afekte.

Osoba može sama probaviti hranu, ali za metaboliziranje afekata potrebna joj je druga osoba. To je taj kontroverzni temelj relacijske psihoanalize, psihologije osobnosti i intersubjektivnosti, kojeg se teško prihvaća.

Somatizacija

Alexithymiu često prati pojava koju nazivamo – somatizacija. Kako osjećaji nisu integrirani s ostatkom osobnosti i kako osoba ne razumije njihov uzrok, dakle nije joj poznat kontekst u kojem nastaju, osoba može zamijeniti afekt s tjelesnim, somatskim, simptomom. Sanja iz gornjeg primjera često je patila od snažne glavobolje, migrene. Kada je jednom, nakon brojnih otpora i obrana, prihvatila spoznaju kako je migrena zamjena za afekt tuge i žalovanja zbog iznenadne smrti svog oca, migrena se više nije vratila.

Somatizacija je jedna od brojnih obrana ega kojom ego štiti svoju cjelovitost u okolini koja ne pokazuje razumijevanje i empatiju. Kako Sanja nije imala s kime tugovati smrt svog oca, njen je afekt tuge morao ostati neizrečen. Međutim, napetost vezana uz tu emociju nije nestala već se preselila u migrenu.

Poznato je da djeca iz obitelji u kojima se afekti ne verbaliziraju već se prenose u razne tjelesne simptome i bolesti, tu naviku zadržavaju cijeli svoj život, što je dobar temelj za kasniju hipohondriju.
Somatizacijom se osoba i rješava odgovornosti za određeni neprihvatljivi afekt ili fantaziju. To je tzv. – bijeg u bolest.

Simptomi

Prema DSM-V, somatizaciju čini sljedeće:

1. Gubitak tjelesnih funkcija poput vida ili sluha, npr. histerično sljepilo ili histerična oduzetost, što sve ima simboličnu funkciju poricanja neprihvatljivog afekta.
2. Snažan bol kojem se ne može otkriti fiziološki uzrok
3. Iskrivljena slika vlastitog tijela. Kako se tijelo zbog alexithymije ne može odrediti po svojim afektima i osjećajima, osoba ga određuje prema zamišljenoj slici koja više ili manje odstupa od stvarne slike
4. Simptom kojem se ne može odrediti fiziološki uzrok, a traje duže od pola godine
5. Hipohondrija, stalna zabrinutost da će se pojaviti bolest, ili da je osoba već bolesna

Inače, somatizacija je jedna od prvih dijagnoza u povijesti medicine, prvi je puta zapisana na egipatskim hijeroglifima 2000 godina prije nove ere. Naše društvo potiče somatizaciju. Ako pacijent boluje od fizičke bolesti, društvo mu daje više brige i pažnje nego da je njegova bolest “samo” psihološki uzrokovana.

Osim toga, pacijent uglavnom i priželjkuje ozbiljnu fiziološku dijagnozu, one se psihološke uglavnom srami. Time opet dolazimo do alexythimije kada se iz određenih razloga o osjećajima ne razgovara.

Može li alexithymia osim somatizacije, simptoma bolesti, izazvati trajne fizičke promjene u organizmu, dakle bolest? Istraživanja su pokazala da takve osobe zaista imaju smanjeni broj limfocita u krvotoku, kao i povišenu razinu kortizola i kortikotropina, na primjer. Neizgovoreni osjećaji zaista vode u fizičku bolest, čak i onu najtežu.
Možemo reći i sljedeće – Stres vodi u bolest, osjećaji su lijek!

Intersubjektivnost

Zašto nam je sposobnost izražavanja afekata tako važna? Jer bez razgovora o emocijama one nestaju, bez dijaloga o afektima mi afekte zapravo i nemamo. Ako nema nikoga da vidi naše Ja, naš se Ja nepovratno gubi.

Mi obitavamo u dijalogu, dijalog je naš jedini dom. Zato filozof Martin Heidegger kaže: “Jezik je kuća bitka, u toj kući obitava čovjek.”
Bez sposobnosti da izrazi svoje osjećaje i sebe samog, čovjek ne pripada nigdje, nema svoj dom. Nema čak ni samog sebe. Zato kažem da je alexithymia onaj temeljni problem iz kojeg proistječu svi ostali.

Heidegger još kaže:” Smisao je i cilj jezika da uzdigne biće, da ga učini čovjekom. Tamo gdje jezika nema, kao kod biljaka, stijena, životinja, tamo ne može biti ni živih bića. Time što imenuje živo biće, jezik uvodi čovjeka u svijet.”

Zrcaljenje

Stoga, nastavlja Heidegger: “Opće osiromašenje jezika ne samo da uništava njegovu estetsku i moralnu odgovornost, ne, to je prijetnja i samoj esenciji ljudskosti.” Takvo je osiromašenje često u prirodnim znanostima i tehnologiji. Tamo se ne prepoznaje ljudski bitak, tamo nema mjesta za čovjeka. U jeziku prirodne znanosti i tehnologije razgovor o ljudskom biću je besmislen. Znanost i tehnologija osiromašuju jezik, osjećaji, afekti, ljudski snovi tamo nemaju svoj dom.

Jezik, točnije neverbalni jezik, prvi je zajednički dom majke i djeteta. Razmjena pitanja i odgovora, ta zajednička igra, određuje dijete baš kao što određuje i majku. Majčin doživljaj svog djeteta kojeg ona intenzivno pokazuje, odnosno daje na uvid djetetu, pratit će dijete do kraja njegovog života. Kada ga majka u toj razvojnoj fazi ne bi zrcalila, odražavala njegove afekte i njegov Ja, dijete bi zauvijek potonulo u zaborav.

Fantazije

Razgovara se o fantazijama i afektima. Točnije, razgovara se o tri stvari.

1. O fantazijama svemoći kada se dijete proširi na majku.
2. O fantazijama svemoćne majke kada dijete postaje njen dio
3. O afektima koji se javljaju kada se sretnu majka i dijete što neizbježno vodi u konflikt

U početku života razgovara se najviše o fantazijama, o imaginarnom svijetu gdje su majka i dijete stopljeni u cjelinu, povezani zamišljenom pupčanom vrpcom.

Afekti

Kasnije, manje se razgovara o fantazijama, a više o afektima koji dolaze na mjesto neostvarenih fantazija. Dijete od majke uči imena svojih osjećaja i fantazija. Time što majka zna njihova imena, i što zna da oni pripadaju djetetu ono ih pounutruje, ti osjećaji i fantazije postaju baš njegovi. A time što otkriva kako su afekti baš njegovi vlastiti, dijete pomalo stječe vlastito tijelo. Mirroring

Alexithymia, nedostatak riječi za osjećaje, odnosi se na svijet fantazija i na svijet osjećaja. Dijete ili odrasla osoba ne može govoriti o svojim fantazijama, stoga ne može ni maštati, ni biti kreativna. Isto tako ne može govoriti o svojim afektima, za osjećaje nedostaju riječi. U svijetu u kojem je jezik tako osiromašen ne čudi nas ogromno zanimanje za znanost i tehnologiju.

Van konteksta

Španjolski filozof José Ortega y Gasset kaže: “Čovjek ne posjeduje svoju prirodu, jedino što ima njegova je povijest.”
Osoba s problemom alexithymie nema povijesti, ona živi isključivo ovdje i sada. Povijesni kontekst koji bi mogao objasniti njene afekte ne postoji.

Afekt bez konteksta, bez povijesti i sjećanja, samo je obična percepcija. Bez spoznaje i prihvaćanja vlastitog povijesnog konteksta, odnosno, bez sjećanja na životna razočaranja, traumatična odvajanja i gubitke, osuđeni smo živjeti isključivo ovdje i sada, u svijetu organa i percepcije, ne u svijetu osjećaja. Stoga se psihoanaliza nastoji prisjetiti davnih traumatskih razočaranja kako bi im ovaj puta dala ime i tako ih sačuvala od zaborava.

Majka koja ne zna ime svog vlastitog osjećaja, ne može ga dati svom djetetu. Majka koja ne vidi svoj afekt neće ga vidjeti ni u svom djetetu. Time jezik djeteta postaje siromašan za sve one osjećaje koji znače život.

Ime afekta

Afekti kojima se ne zna ime ne povezuju se s ostatkom osobnosti, odlaze iza horizonta promatranja. Osiromašenje se jezika nastavlja iz generacije u generaciju. Kroz igru s majkom dijete uči dvije stvari. Ime afekta koji se u igri pokrenuo, ali i svoje vlastito ime. Izolirano ime osjećaja nije dovoljno da dijete stekne osjećaj svoje osobnosti kao cjeline.

Dovoljno dobra majka neće reći – Evo tuge, ili – Imamo ljutnju. Ona će reći – Sanja je tužna, ili – Igor je ljut. Time dijete stječe doživljaj svog cjelovitog Ja, svakako najvažnije riječi koje postoji. Kada majka ne bi vidjela i doživjela dijete kao cjelinu već samo kao zbirku afekata, dijete ne bi naučilo razlikovati riječi Ja i Ti, i ne bi steklo doživljaj sebe kao zasebnog centra inicijative.

Patološka prilagodba

Tako ja vidim alexithymiu. To je patološka prilagodba našeg organizma svijetu u kojem nema mjesta za nas. Osoba koje ne smije biti cjelovita prvo će odustati od svog Ja, i svih afekata koji taj Ja afirmiraju. U svijetu narcističkog roditelja nema mjesta za drugo živo biće, za drugu cjelinu, za drugo Ja. Dijete takvog roditelja umjesto da kaže – Ja osjećam, ili samo – Osjećam, ono će reći – postoji ruka, postoji noga, bol, pritisak, toplo, hladno. Time će svoj duh svesti na izolirane, odvojene percepcije koje ne ugrožavaju roditeljske velebne fantazije jedine cjeline u svemiru.

Tako je jedan 35 godišnji pacijent s velikim problemom psorijaze izbjegavao govoriti o osjećajima, nikada ne bi rekao što zaista osjeća prema terapeutu. Kada ga je jednom terapeut izravno suočio s činjenicom da izbjegava razgovor o afektima, klijent je odgovorio – Da, bilo je tu i neke ljutnje…

Ako dijete kao cjelina ugrožava roditeljsku sliku cjeline, alexithymia može pomoći da se obitelj ne raspadne. Roditelj i dijete time ostaju jedno zauvijek.
Ali po koju cijenu!